Narod koji ne poznaje svoju povijest osuđen je ponavljati je !

Danas je razvidno da su najveću povijesnu grešku Hrvati su napravili kada su se izdvojili iz država Europskog kruga i bacili se u naručje Balkanskog krvnika, koji je iznikao na zgarištu I. svjetskoga rata, koji su sasvim slučajni, ni kriv ni dužan našao na strani pobjednica tog rata kojeg je upravo on upalio fitilj.

Povijesna je činjenica da Pravaši koji se i danas busaju nacionalizmom su jedna od kreatora tog početka hrvatskog ropstva na Balkanu iako su kasnije to shvatili i promijenili politiku. Naime i to vrijeme je bila vrlo utjecajna Hrvatsko-srpska koalicija kao vodeći politički savez u Hrvatskoj od 1906. do 1918., nastao kao rezultat politike započete Riječkom i Zadarskom rezolucijom (1905). U njoj su djelovale: Hrvatska pučka napredna stranka, Hrvatska stranka prava i Srpska samostalna stranka. Neko vrijeme su se u Koaliciji nalazile i Socijaldemokratska i Srpska radikalna stranka, ali su 1906. iz nje istupile.

Manifestom od 12. prosinca 1905. objavila je Koalicija svoje osnivanje i svoj program, koji je obuhvaćao političke, socijalne i ekonomske reforme, »uzajamnost« Hrvata i Srba te priznavanje Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. Koalicija je na izborima u svibnju 1906. dobila većinu. Na temelju izbornih rezultata sastavila je vladu. Hrvatska politika sve većim odmakom od Domovinskog rata počinje neodoljivo podsjećati na ta vremena.

Srpski političari oko Pribićevića izravno pristaju uz unitarističku politiku srbijanske vlade Nikole Pašića, zalažući se za ideju integralnoga jugoslavenstva i ulogu Srbije kao »jugoslavenskoga Pijemonta«. Iako je Koalicija pobijedila na saborskim izborima 1908., 1910. i 1913., ne uspijeva bitnije utjecati na političke odluke iz Beča i Pešte. U vrijeme krize oko aneksije BiH (1908) stalno prisutne razlike u motrištima hrvatskih i srpskih političara još se više produbljuju. U sukobu s banom Pavlom Rauchom (1908.–1910.) Koalicija pristaje uz dualističku politiku ugarskoga ministra predsjednika Károlya Khuen-Héderváryja i provoditelja njegove politike u Hrvatskoj, bana Nikole Tomašića (1910.–1912.). Daljnju politiku Koalicije obilježilo je nastojanje da se vrati na vlast i pomno praćenje razvoja međunarodne situacije. Tek uoči sloma Austro-Ugarske njezini su predstavnici ušli u Narodno vijeće SHS, 5. listopada 1918., čime je Koalicija prestala formalno postojati.

Miroslav Krleža je vrlo oštar kritičar Hrvatsko-srpske koalicije i njezine politike. Za »novi kurs« Krleža drži da je u osnovi riječ o »četrdesetosmaškomartovskoj pretpostavci, koja se poslije u svojoj osnovnoj naivnosti pokazala potpuno krivom«, i to zato jer nije uzela u obzir to da »u svoje provincijalizme zaronjeno srpstvo« zapravo nije bilo u stanju shvatiti borbu za državnu samostalnost Hrvatske. Stoga misli da je zapravo srpski dio Koalicije, posebno Svetozar Pribićević, inzistirao da iz nje izađe Supilo. Dodaje, međutim, da Supilo nije odgovarao ni hrvatskom dijelu, a razlog je tome po njegovu shvaćanju u Supilovoj dosljedno antiaustrijskoj i antidinastičkoj politici. Odlaskom Supila, piše Krleža, »Hrvatsko-srpska koalicija postala je konačno državotvornom u austro-madžarskome smislu« što je i dokazala u ratu, glasujući za ratne kredite. U Krležinim interpretacijama političkog djelovanja Koalicije posebno mjesto ima oštra kritika držanja njezinih članova pri pokušaju da se Supilo kompromitira kao dvostruki agent. Osim odnosa prema Supilu, Krleža članstvu Koalicije predbacuje da su iz ratnoga kaosa uspjeli za sebe izvući znatnu ekonomsku korist, a da bi to što bolje prikrili, štitili su »čitav niz sitnih građanskih prava, što se manifestiralo u relativnoj slobodi štampe i sastajanja, koje se kasnije pretvorilo u često izazovno protuaustrijsko šurovanje«. Osim što joj zamjera njezinu u osnovi oportunističku, lojalnu politiku, za Krležu je Koalicija jedan od glavnih krivaca za način ujedinjenja 1918. godine.

Nezadovoljstvo hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku. Kada je u Zagreb 2. prosinca 1918. godine, na večer, stigla vijest o proglašenju Kraljevine SHS malobrojan svijet koji je bio uz Svetozara Pribićevića i za ujedinjenje počinje manifestirati za novostvorenu kraljevinu. To se ponavljalo i narednih dana. Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od 3. prosinca, proglas: "Hrvatskom narodu": "Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (...) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (...)". Dana 5. prosinca, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba. Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. pukovnije te prolaznike. Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše. Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika "Hrvatska", kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje. Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić. Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.

Razloge pobune sami vojnici kasnije su ovako objašnjavali: "U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: "Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!" Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.

Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. godine označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad pripadnicima Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine.

Dan prije ovog krvoprolića nove su jugoslavenske vlasti pokazale kakva će biti Jugoslavija: velikosrpska, hegemonistička, netolerantna i ponašanjem je najavila desetljeća monarhofašizma. Zabranile su izlaženje pravaško-frankovačkog dnevnika Hrvatske, kojim je posljednji broj izašao 3. prosinca 1918. godine. U tom je broju izašla pravaška poslanica narodu, u kojoj se zalažu za ustroj države koji bi proizlazio iz ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u novu federalnu državu republikanskoga uređenja. Federaciju bi sačinjavale slobodne, nezavisne i suverene države Slovenaca, Hrvata i Srba, a odluka o ujedinjenju mora biti slobodna volja cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Taj stav nije bio po volji novim vlastima.

Kada čitamo ovaj tekst s ogorčenjem se javlja misao, da smo to već negdje pročitali ili doživjeli. Narod koji ne poznaje svoju povijest osuđen je ponavljati je. Hrvatima kroz povijest stalno netko drugi kreira i piše povijest, do kada ?