Šetnja kroz crtice povijesti

Zanimljivo je ovako laički pročitati tekstove objavljene na wikipediji pod nazivom „Srbija“. Naime već nakon nekoliko redala uočljive su nelogičnosti i kontradiktornosti, te je jasno da taj objavljeni tekst nisu povijesne činjenice, već svima nama jako dobro poznati srpski mitovi i legende.

U starom vijeku teritorij Srbije bio je rimska provincija Mezija, dok su se na području današnje Vojvodine nalazili dijelovi Panonije i Dacije. Navodi se da su Srbi naselili to područje u 7. stoljeću, u 8. su osnovali prvu državu te u 9. primili kršćanstvo? Naime u povijesti u to vrijeme se ne može govoriti o „državama“, a i na tom teritoriju je bilo više vladajućih obitelji, te se područje o kojem se govori nije nazivalo Srbijom.

Nadalje se navodi da je prvi srpski poznati knez zvao se Višeslav, rodonačelnik dinastije Višeslavovića, koja je vladala Srbijom od 750. do 959. Prve sukobe Srbi su imali s Bugarima. Što će reći, ako ne na čelu nekog geografskog područja bio knez, onda je to de facto bila Kneževina. U daljem periodu od 1085. do 1106. Srbijom upravlja dinastija Vukanovića, čiji je rodonačelnik veliki župan Vukan. Godine 1168. na vlast dolazi veliki župan Stefan Nemanja. Nemanjina država obuhvaćala je sljedeća područja: Travunju, Duklju, Kosovo, Metohija bez Prizrena, Južno i Veliko Pomoravlje, područje između Drine i Velike Morave te gornje Podrinje. Kao što je razvidno ni u tom vremenu se ne može govoriti o jedinstven državi, ali su vladajuće obitelji priznale vrhovnu vlast velikog župana Stefana Nemanje, što znači da je to područje bilo Županija.

Recimo da je do tada ustvari sve frazeologija, koja je možda i nebitna jer na navedenom teritoriju su živjela plemena koja su se kasnije prozvala Srbima. Ali nakon toga započinju srpski mitovi, pa se tako navodi da godine 1217. papa Honorije III. daje dozvolu da se Srbija proglasi kraljevstvom, odnosno da postane neovisna o svojim susjedima Bugarima i Bizantu. Ova tvrdnja je povijesni „možda“, jer dokumenti pokazuju da je Kneževina Srbija prvi put u povijesti međunarodno priznata kao država (na Berlinskom kongresu 1878. godine - pod uvjetom da osigura prava svim etničkim i vjerskim zajednicama što nikad nije ispunila), te da je područje bilo obuhvaćeno dijelovima Srijema, Bačke i Banata koji nikad nisu bili njihovi, imaju Sandžak i pola BiH, do jučer su imali i Kosovo. U Hrvatskoj, a da ne govorimo o Srbiji rijetko tko smije izreći golu povijesnu činjenicu da je cjeloviti Srijem s gradom Zemunom oduvijek bio hrvatski - sve dok ga komunisti nisu oteli i 1946. godine pripojili Srbiji,

Nadalje srpska wikipedija priča priču o Srbiji pa kaže da dvije godine poslije dozvole pape Honorije III, Rastko Nemanjić tj. Sveti Sava postaje prvi srpski arhiepiskop. To je javno osporio Carigradski Patrijarh Bartolomej poručio Srbima da već 800 godina žive u laži otvoreno srpskoj javnosti u lice rekao 2019. godine na obilježavanju 800 godina SPC i tzv. hirotonije sv. Save, ali je istovremeno podvukao da ne dolazi na obilježavanje autokefalnosti SPC već isključivo na tzv. hirotonije sv. Save, jer je spomenuti Nemanjić krivotvorio vrijeme kada je SPC dobila autokefalnost, koja se u povijesti zapravo dogodila tek 1922. kada je voljom Carigrada došlo do legalizacije srpskih vojnih osvajanja u Prvom svjetskom ratu odnosno do ujedinjenja svih pravoslavnih crkava na prostoru novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Srpska povijest nadalje navodi da je na najvećem vrhuncu moći Srbija je bila za vrijeme cara Stefana Dušana, kada je obuhvaćala teritorij današnje Srbije (bez Vojvodine), Crne Gore, krajnjeg juga Dalmacije (južno od Dubrovnika), Albanije, Makedonije, Tesalije i Epira. Otuda sežu današnje srpske tvrdnje o polaganju prava na ta područja i negiranja Crnogoraca kao naroda, jer srpska je tvrdnja da u Srbiji žive samo Srbi.

No smrću Dušanovog sina, cara Stefana Uroša V. 1371., rasulo se „Srpsko carstvo“ i ugasila loza Nemanjića.

Od 1371. do 1427. Srbijom je vladala dinastija Lazarevića, tj. knez Lazar i njegov sin despot Stefan. Dana 28. lipnja 1389. dogodila se Kosovska bitka između Srbije i Osmanskog carstva. U bitci su poginuli knez Lazar i turski sultan Murat. Godine 1402. Lazarev sin Stefan postaje despot. Zanimljivo je i kako se dalje govori o o Srbiji, pa se navodi kako je od 1427. do 1459. Srbijom vlada dinastija Brankovića te da je Srbija pala pod vlast Osmanskog carstva 1459., a ne porazom na Kosovom polju?

Povijesna je činjenica da nakon toga slijedi postupno iseljavanje Srba i Vlaha u Bosnu i granične predjele Hrvatske. Zbog turske najezde i nasilja nad domaćim kršćanskim stanovništvom, hrvatski kralj i austrijski car Leopold I. daje dozvolu Srbima nastaniti se u Habsburškoj monarhiji, što je prouzročilo prvu seobu Srba pod patrijarhom Arsenijem III. Čarnojevićem 1690.

Do druge seobe Srba došlo je nakon Požarevačkog mira 1739. pod patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem Šakabendom. Dok su se Srbi iseljavali iz Stare Srbije (Raške, Kosova, Metohije i Makedonije i još nekih južnih krajeva današnje Srbije, poput Toplice i Kosanice), ta su područja naseljavali Albanci. Pored Albanaca, naseljavao se i drugi muslimanski živalj. Posljedice takvog premještaja stanovništva bit će dugotrajne.

Za shvaćanje odnosa Srbije i Hrvatske, značajno je zapaziti da od tog vremena počinju pretenzije Srbije na hrvatske teritorije, kao zahvalu što su mi Hrvati po odluci hrvatskog kralja i austrijskog cara Leopold I. pružili utočište i spas od poturčivanja. Otuda se može i shvatiti hrvatski iskonski strah od izbjeglica, jer jasno je da kad ste nekog primili u svoju kuću i on poslije prespavane noći tu kući naziva svojim vekovnim ognjištem, da se nadalje i "na hladno puše".

No vratimo se povijesnim činjenicama. O Srbiji kao državi se zapravo može govoriti tek kada je formirana jedinstvena Kneževina Srbija u vrijeme kad je prvi put u povijesti međunarodno priznata kao država (na Berlinskom kongresu 1878. godine - pod uvjetom da osigura prava svim etničkim i vjerskim zajednicama što nikad nije ispunila). Znači Kneževina Srbija je postojala u vremenu od 1815. do 1882. godine. Nastala je nakon Drugog srpskog ustanka i postojala sve dok 1882. godine kad je proglašena u Kraljevinu Srbiju.

Srpski otpor Otomanskoj dominaciji mnogo je godina bio latentan, a naročito je uzeo maha početkom 19. stoljeća, kad su izbili Prvi srpski ustanak i Drugi srpski ustanak 1804. i 1815. godine. Turska se u to vrijeme nalazila u stanju duboke krize bez perspektive na oporavak, što se posebno teško odrazilo na kršćanske narode koji su u njoj živjeli. Srbi nisu podigli samo nacionalnu nego i socijalnu revoluciju, nakon koje je Srbija počela loviti korak sa ostalim europskim državama te je prihvatila vrijednosti građanskog društva. Kao rezultat ova dva ustanaka i potonjih ratova protiv Osmanlijskog carstva, stvorena je neovisna Kneževina Srbija, koja je bila međunarodno priznata 1878. godine. 

Oslobođenjem od turske vlasti stvoreni su uvjeti da Srbija za kratko vrijeme izađe iz teške zaostalosti. Gospodarstvo se brže razvija nakon što je oslobođena feudalne stege. Najveću je ulogu imao trgovački promet koji je pokretao druge gospodarske djelatnosti, omogućio akumulaciju kapitala i pridonosio jačanju buržoazije koja po varošima postupno preuzima mjesto Grka i Cincara. Razvitak je u znatnoj mjeri gušila Miloševa samovoljna vladavina, a naročito njegov monopolistički položaj u najunosnijim granama trgovine (stokom i solju).

Miloš s nikom nije dijelio svoju vlast ni s narodom ni sa seoskom buržoazijom jer da narod nije sposoban vladati. Kako je bio polupismen nije razumio one koji su bili obrazovaniji od njega te se borio protiv njih. Tada se počinje stvarati intelektualna populacija s talentiranim studentima, a to je doba i kada je Vuk Karadžić stekao svoju popularnost. Miloš nije dozvolio da stupi na snagu narodni jezik i Vukovo fonetsko pravilo. Knez Miloš nije stvorio nikakve državne organe, nije napravio nikakve pisane zakone pa ta kneževina nema nikakvih obilježja države.

Period vladavine kneza Аleksandra Karađorđevića (1842.-1858.) poznat je kao period vlade ustavobranitelja, jer su pravu vlast imali članovi Državnog savjeta, koji su zapravo činili jedno oligarhijsko tijelo (vladavina nekolicine). Naziv ustavobranitelji potječe od njihovog zalaganja za strogo poštivanje Turskog ustava, a predsavljali su malen dio srpske buržoazije. Ovo vrijeme predstavljalo je period bržeg razvoja Srbije, izgrađivanja države i osnivanja institucija važnih za tu mladu državu. Državna uprava je bila centralistički uređena sa širokom mrežom sudskih ustanova. Uvodi se i poštanska služba. Ustavobranitelji su svoju široku vlast iskoristili za donošenje brojnih zakona pri čemu izdaju "Građanski zakonik" 1844. napravljen na temelju ostalih.

Pedesetih godina 19. stoljeća i kod kneza Aleksandra se javljaju neke ambicije vraćanja moći zbog potpune prevlasti Savjeta i traži oslonac u Austrijskoj monarhiji suprotno tradicionalnoj orijentaciji prema Rusiji. Želi od nje pomoć da se oslobodi utjecaja vijeća i buržoazije pri čemu se javlja otpor. Kao knez ne ispunjava uspješno vanjsku politiku kao knez Miloš, a status autonomije nije zadovoljavajući. Prilika da se nešto postigne u tom pogledu se javila kad se Rusija uplela u Krimski rat (1853. - 1856.). Nije uspio iskoristiti turske poteškoće u ratu koje su mogle pomoći oko samostalnosti jer nije učinio ništa i držao se neutralnim. Ipak su odredbe mirovne konferencije u Parizu zahvatile i Srbiju, zamijenivši dotadašnji ruski protektorat zajedničkom garancijom velikih sila.

S vremenom je vladavina kneza Aleksandra postajala sve manje popularna, naročito zbog svemoći činovništva, isključivog oslanjanja na Austriju i sukoba sa Savjetom što je dovelo do okončanja perioda ustavobranitelja. To je neočekivano rezultiralo vraćanjem kneza Miloša po drugi put na prijestolje 1858. i njegovom kratkotrajnom drugom vladavinom. Njegovom smrću 1860. na prijestolje je po drugi put došao i knez Mihajlo. Oboje su htjeli obnoviti apsolutističku vlast. Srpska se kneževina u drugoj polovici 19. stoljeća politički obrazovala, imala je ideologiju i političku koncepciju u kojoj se razmišljalo o budućnosti, što Hrvatska nažalost dan danas nema. Najveći politički ideolog je bio Ilija Garašanin, autor "Načertanije" iz 1844. koje bilo nacrt vanjske i unutarnje politike Srbije. Razmišlja o napretku Srbije bez pomoći Rusije te da Srbiji trebaju biti primjer zemlje zapadne Europe sa naprednom privredom. U privrednom se smislu trebala dalje razviti iz te poljoprivredne zemlje, ali ne samo oslobođenjem Srbije od turske vlasti nego i drugog južnoslavenskog življa. Tvrdi da bi u okvire Srbije trebala ući i Makedonija zbog izlaska na more. Nazire se ideja o stvaranju "velike Srbije", a te ideje će postati posebno izražene i prihvaćene od kompletne građanske klase krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Nakon što je oformljena komisija za situaciju na Balkanu, vode se pregovori u Carigradu na kojima se srpska država oslobađa turskog suvereniteta i postaje samostalna 1868. Ali tu samostalnost nisu priznale druge europske države, te će na tu pravnu potvrdu čekati još 10 godina.

Knez Mihajlo je postavio i temelje budućoj srpskoj vojsci te se pripremao za budući rat s Turskom. Postojali su i planovi o formiranju veće antiturske koalicije (potpisani su sporazumi sa Bugarskom, sa Grčkom savez i vojni ugovor, sa Crnom Gorom savez, a s Rumunjskom ugovor o prijateljstvu). Pregovarali su o konačnom protjerivanju Turske sa Balkana. Ipak, na međunarodnom planu, Srbija je još uvijek, 70 godina nakon Prvog srpskog ustanka, tretirana kao dio Osmanlijskog carstva. Namjesništvo je vladalo do 1872. godine, a 1869. je donesen Namjesnički ustav, koji će omogućiti prvi prodor parlamentarizma u Srbiju. Po njemu je Srbija bila nasljedna ustavna monarhija s narodnim predstavništvom.

Knez Milan preuzima prijestolje 1872. godine. U vanjskoj politici Srbija je bila pasivna sve do izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini. Pored pomoći ustanicima, ona je u savezu sa Crnom Gorom objavila rat Turskoj 1876. Ovdje se po drugi puta u povijesti vidi „zahvalnost“ Srbije drugoj državi na pomoći, naime poslije ovog saveza, je Srbija Crnogorce proglasila Srbima, a Crnu Goru vekovnim srpskim teritorijem.

A činjenica je da je Srbija u to vrijeme bila nepripremljena i vojnički slaba te je poražena za kratko vrijeme i u jesen iste godine prisiljena na primirje pod povoljnim uvjetima, zahvaljujući intervenciji Rusije. Kada je, međutim, početkom 1877. i Rusija ušla u rat i postigla značajnije uspjehe, zaratila se ponovno i Srbija oslobodivši oblasti Niša, Pirota, Leskovca i Vranja. Rusko-turski mir u San Stefanu 1877. nije vodio računa o Srbiji, ali kad je na Berlinskom kongresu 1878. taj mir revidiran Srbija je dobila potpunu neovisnost i četiri okruga (Niš, Pirot, Leskovac i Vranje).

U isto vrijeme Bosna i Hercegovina, za čijem se oslobođenjem i pripajanjem u Srbiji računalo, došla je pod austrijsku okupaciju. To vrijeme obilježeno ratovima protiv Turske (Srpsko-turski ratovi 1876. - 1878.) i dobivanje nezavisnosti 1878. godine nakon Berlinskog kongresa bilo je, naravno, izuzetno važno. Poslije srpsko-turskih ratova, Srbija je nakon povlačenja Rusije imala manje šanse da u dogledno vrijeme bude međunarodno priznata. Nakon Berlinskog kongresa dotadašnja Srbija proširena je za četiri okruga i najzad međunarodno priznata od Austro-Ugarske, Njemačke, Velike Britanije, Rusije, Francuske i same Turske. 1876.

Nakon stjecanja neovisnosti Srbija duže vrijeme ne vodi aktivnu vanjsku politiku. Knez Milan zaključuje sa Austro-Ugarskom tajnu konvenciju (1881.) kojom u ime Srbije obećava da neće voditi nacionalnu agitaciju u Bosni i Hercegovini i da neće bez prethodnog sporazuma zaključivati nikakve političke ugovore. Zauzvrat Austrija je obećala svoju diplomatsku pomoć u slučaju širenja Srbije prema jugu i garantira knezu i njegovu potomstvu srpsko prijestolje. Kneževina Srbija je, zahvaljujući podršci Austro-Ugarske 1882. godine uzdignuta na rang kraljevine i postaje Kraljevina Srbija, a kralj Milan Obrenović postaje njen prvi novovjekovni kralj.

Prema daljnjem tekstu iz wikipedije je neumjesno raščlanjivati povijest Srbije, jer se govori o povijesti Jugoslavije, pa je očigledno autor poistovjetio pojam Srbija i Jugoslavija, čime se Srbija tako reći preko noći proširila suprotno spomenutom sporazumu s Austro-Ugarskom ne na jug, nego na zapad i sjever, čime je ponovo pokazala sada već poznati „srpsku zahvalnost“ za pružene usluge i saveze i sporazume. U netom završenom Domovinskom ratu u takvo uvriježeno ponašanje Srbije bez časti i čovječnosti uvjerila se u Hrvatska, jer Srbija nije poštivala nijedan Sporazum ili dogovor o primirju, već je svaki takav čin koristila za širenje svojeg utjecaja i zauzimanje teritorije. To se sada s odmakom može sagledati u ponašanju Srba na okupiranom teritoriju pod nazorom mirovnih snaga UN-a.

Ova mala laička raščlamba ukazuje kako je sa srpskim lažima indokrinirana jedna cijela generacija ljudi koji su živjeli na prostorima SFRJ i to sustavno preko školskog sustava, kojim se Srbija prikazivala kao značajan faktor na Balkanu, što se u izjavama preko medija i danas čuje od srpskih vođa. Otuda i jačanje srpskog nacionalizma u Hrvatskoj, jer je Srbija uvidjela da Hrvatska nema definiranu nacionalnu (vanjsku i unutrašnju) politiku, te sustavno političkim djelovanjem ostvaruje svoje ciljeve u Hrvatskoj koje nije uspjela realizirati u ratu.

No, ako se malo zagrebe ispod površine vidi se da Srbija nema baš riješene odnose tj. teritorijalne pretenzije prema nijednom od susjeda, trenutno jesu u fazi mirovanja, jer se Srbija još oporavlja od ratova poslije 90-tih, no razvidno je da i tako siromašna Srbija ulaže značajna sredstva u jačanje vojne komponente. Ako pogledamo ovu raščlambu, zapaziti ćemo da nitko u povijesti nije napadao Srbiju, osim Turaka i to su do nogu potučeni na Kosovu. Sve ostale ratove na tom podruju, pa i jedna svjetski rat započela je Srbija, pretvorivši se u Balkanskog krvnika.

Nastavila bi Srbija s ratovima što je pokazala i ratom na Kosovu, da se nisu umiješale svjetske velesile. No, zapanjujuća je činjenica da su time svjetske velesile spasile Srbiju, jer činjenica je da su se države i narodi koje je Srbija željela ratom porobiti počele podupirati, pa i sklapati sporazume o zajedničkoj obrani. Možemo samo procjenjivati što bi se dogodilo da NATO nije zaustavio rat u BiH Daytonskim sporazumom (koje poštuju samo Hrvati, koji je čast iznad svega). Jer činjenice govore da je zaustavljanje rata u BiH omogućio Srbiji otvaranje fronta (rata) na Kosovu, a već se na veliko šuškalo kao će Vojvodina zatražiti samostalnost.

Sasvim je jasno da bi se takvim razvojem događaja tj. da međunarodna zajednica nize zaustavila ratove na Balkanu, Srbija našla u ratnom okruženju i bezizlaznom položaju, a pitanje je kako bi na to gledali njihovi istočni susjedi koji i danas smatraju da im je Srbija otela dijelove teritorija.

Ovdje se postavlja i pitanje zašto Hrvatska ne pokaže interes za hrvatskim povijesnim prostorom? Jedno je razumljivo iz činjenice da su Hrvati stoljećima bili pod tuđinskom vlašću koja ime je oslabila osjećan nacionalne pripadnosti u smislu državnosti. Hrvatima je važno da se mogu zvati Hrvatima, a kako že se zvati država u kojoj žive i koje će joj biti granice je potpuno irelevantno. Poznato je povijesno ponašanje Hrvata koji se stalno s nekim udružuju da bi se mogli razdruživati.

Zato ostaje pitanje: „Hrvati sada imaju državu, a znaju li što će s njom?“